Osjećanja su naše reakcije na sve ono što nam je značajno, što se odnosi na nas same, na ljude oko nas, na naše okruženje. Osjećanja su posljedica naših misli i iskustava. Čak ćemo i određene događaje bolje upamtiti u zavisnosti od toga koliko su nam osjećanja intenzivna bila u tim situacijama.
Osjećanja su nam putokazi kroz život. Ona nam signaliziraju šta se to značajno za nas događa…šta je opasno, šta smo izgubili, kada smo ugroženi, kada smo doživjeli neki uspjeh. Ona daju boje našem životu. Ako procjenimo da je nešto povoljno po nas doživjet ćemo prijatna osjećanja, ukoliko procjenimo da je nešto nepovoljno po nas, doživjet ćemo neprijatna osjećanja. Upravo zbog toga kažemo da osjećanja mogu biti prijatna i neprijatna.
Važno je da razumijemo da isti događaj može uzrokovati potpuno različita osjećanja kod ljudi. Kada prihvatamo osjećanja drugih, posebno djece, mi ih uvažavamo….Uvažavamo njihov doživljaj i saznajemo šta je to za dijete važno. Npr. kada dijete izgubi neku igračku, kada mu ugine kućni ljubimac odrasli ponekad podcjenjuju da je to značajno, jer njima nije u tolikoj mjeri kao dijetetu. Zato djetetu ne treba odmah da kupimo novog kućnog ljubimca, nego mu dozvoliti da tuguje jer se mora neko vrijeme nositi sa osjećanjem tuge.
Vrlo je bitno kako se roditelji nose sa svojim osjećanjima, da li ih izražavaju ili ne izražavaju, da li imaju kontrolu nad svojim osjećanjima. Roditelji su u svemu model svojoj djeci pa tako i u ispoljavanju osjećanja. Roditelji djeci prenose određena uvijerenja vezano za osjećanja npr. „tuga je slabost“ ili „ako si tužan nisi hrabar“ ili „sasvim je ok da tražiš zaštitu kada si uplašen“.
Za zdrav rast i razvoj djece jako je važno da djeca nauče da prepoznaju vlastita osjećanja i osjećanja drugih ljudi te da nauče kako na adekvatan način da ih ispoljavaju. Kada kažemo adekvatan, mislimo na bezbjedan način da sebe i druge ne povrijede. Zato je važno da odrasli koji brinu o djeci prepoznaju vlastita osjećanja i razumiju čemu nam služe osjećanja.
Od najranijeg uzrasta dijete možemo pitati šta se desilo i kako se osjećalo…Često dijete neće znati reći, a onda mi imenujemo emociju koju prepoznamo kod djeteta- „Aha uplašila si se“ . Dobro je dijete pitati i šta je uradilo u datoj situaciji ili šta planira da uradi.
Važno je da djeci pošaljemo jasnu poruku da su sve emocije dobrodošle, ali da sva ponašanja nisu dobrodošla.
