Pozdrav, moje ime je Taiba i moje djetinjstvo počelo je u Srebrenici, ali zbog teških okolnosti niko nije imao mogućnost da se brine o meni. U sedmoj godini života postala sam dio SOS porodice. Taj trenutak pamtim kao jedan od najvažnijih u mom životu.
Kada sam prvi put stigla u SOS Dječije selo, dočekala me je moja SOS mama, osoba čija će ljubav i podrška oblikovati moj život. Osjećaj topline i pripadnosti koji sam tada osjetila bio je nešto neprocjenjivo. Moji najdraži trenuci bili su oni ispunjeni smijehom i igrom s vršnjacima, porodični obroci koji su nas zbližavali, edukativne radionice koje su mi pomogle da se razvijam, te zajednički izleti i putovanja gdje sam naučila važnost timskog duha i međusobne podrške. Posebnu uspomenu nosim iz dana kada sam dobila svoju sobu – moj mali kutak sigurnosti. Plišane igračke, uredno složene knjige i osjećaj da negdje pripadam dali su mi snagu da nastavim dalje. Danas, kada se osvrnem, shvatam koliko je ta pažnja i briga oblikovala moju ličnost.
Odluka da postanem SOS mama došla je iz duboke unutrašnje želje da nastavim misiju koja je meni nekada promijenila život. Kroz svoje iskustvo znam koliko nesigurnost, strah i osjećaj nepripadanja mogu uticati na dijete. Ali, isto tako znam da ljubav, razumijevanje i podrška mogu preokrenuti nečiji životni put. Moja SOS mama bila je moj oslonac, podrška i vodilja. Čak i nakon što sam napustila SOS selo, ostala je uz mene, kao prijatelj i savjetnik. Sada želim biti ta osoba za neku drugu djecu – njihov oslonac, sigurna luka i neko ko vjeruje u njih čak i onda kada oni sami sumnjaju u sebe.
Biti SOS mama nosi sa sobom brojne izazove. Iako sam poznavala organizaciju i način rada, pitala sam se – hoću li biti dovoljno dobra? Hoće li me djeca prihvatiti? Kako ću ja prihvatiti njih? Prvih dana među nama je postojala distanca, ali sam znala da povjerenje dolazi postepeno. Počela sam im se približavati kroz aktivnosti koje vole – zajedno smo se igrali, šetali, vozili rolere, razgovarali i kuhala sam im njihova omiljena jela. Sjećam se trenutka kada sam im rekla da sam tu za njih, bez obzira na veličinu problema. Taj razgovor bio je prekretnica – otvorili su mi se, podijelili sa mnom svoje priče i tada sam znala da sam stekla njihovo povjerenje. Danas, nakon nekoliko mjeseci, mogu reći da smo postali porodica. Kada nisam s njima, nedostaju mi, a to mi samo potvrđuje da sam na pravom putu.
Nema ljepšeg osjećaja nego kada znate da ste nekome promijenili život nabolje, pružili mu sigurnost, toplinu i priliku da raste u sretnog i uspješnog čovjeka. Djeca koja odrastaju u alternativnoj brizi nisu samo brojevi ili priče na papiru – to su predivna, talentovana i hrabra bića koja trebaju podršku. Ja sam dokaz da ljubav i briga mogu promijeniti nečiji život, i sada, u novoj ulozi, nastavljam taj lanac dobrote. Moja vodilja je uvjerenje da porodicu ne čine samo krvne veze, već ljubav, briga i osjećaj pripadnosti.
Zahvaljujemo se na ustupanju materijala i prilici da prenesemo inspirativnu priču o SOS mami Taibi, koja je prvobitno objavljena u časopisu Alternativni MOD/DOM – broj 6 (Alternativni MOD/DOM – broj 6 by alternativnimoddom – Issuu . Ova dirljiva priča svjedoči o nesebičnosti, ljubavi i posvećenosti jedne žene koja svoj dom i srce otvara djeci kojima je to najpotrebnije. Hvala na poverenju i na mogućnosti da širimo ovako važne i tople priče.
