Samo me čvrsto drži za ruku. Deset ruku jači lanac pravi od dvije. Samo me stegni i ne puštaj. Danas mi, pod dva broja većim čizmama, drhti ova zemlja u koju gledam bez treptaja i pravim se jaka. Na kraju našeg vijenca ispreplitanog prstima vidim Lelu, ona misli da se igramo neke samo nama znane igre i s osmijehom Hamzu čvrsto drži za ruku. A ja joj s osmijehom namigujem kao da smišljamo neku smicalicu za Hamzu, Džana i Eminu. Džan i Emina kao i uvijek na rubu su svađe- on je uobičajeno zadirkuje zbog frizure, lokni koje nikad ne slušaju, baš kao ni Emina. Džanu je smiješno, Emini nije i ona onaj čuperak što joj uvijek padne preko lica, pokušava skloniti ramenom, jer čvrsto drži za ruku Džana i Hamzu. I ma koliko ljuta bila, neće mu pustiti ruku jer deset ruku jači lanac pravi od dvije. A to nam danas treba. Što više naših prstiju ispreplitanih da ih niko rastaviti ne može. Ne znam ni kako mi u tom trenutku na pamet pada situacija kada sam se baš tu ispred kuće opekla koprivom, al’ osjećam kao da sam cijelim tijelom legla u polje koprive i svaki novi plik vraća mi po jednu nepovezanu uspomenu. Pričam. Majci. Sebi. U sebi. Nadam se da će me čuti tamo gdje je.
Majko, meni onaj tvoj hljeb ipak najljepše miriše. Podijelićemo ga nas petoro i više nikada nećemo ni pomisliti da nam nešto više treba. Evo, šta nam fali. Vidi kako se čvrsto držimo za ruke. Sjetila sam se kako sam baš tog dana dok je mama pekla hljeb za nas petoro pomislila kako samo želim pobjeći iz ove kuće u kojoj jedva osjetim miris hljeba od vlage na popucalim zidovima. Strah koji sada osjećam jači je od tog teškog mirisa, i ja sada želim da ostanem ovdje pa makar mi ova oronula fasada pala na glavu. Da ostane nas petoro zajedno. I grize me osjećaj krivice što sam sa tolikim prezirom gledala na naš dom. Majko, izvini. Meni se sad ostaje. I priznajem tebi da me strah zgrabio i ne pušta. Tebi priznajem, Leli, Hamzi, Džanu i Emini ne smijem, ja sam ti sad kolovođa u ovom našem smiješnom držanju za ruke.
Iz mog polja koprive u sekundi me u stvarnost vrati zvuk automobila. Vrijeme je da krenemo. Ja nisam sigurna gdje idemo, kažu, tamo gdje je bolje. Tamo gdje je hljeb osnovna životna namirnica, a ne jedina. Puštamo se za ruke, a ja im obećavam da je to samo privremeno, i da nas niko nikada neće rastaviti. Lela misli da je ovo samo dio igre, mislim u sebi- blago njoj. Dok se vozimo prema našem novom domu gledam kroz prozor, a kopriva me opet šamara i mislim na kuću, majku, miješaju mi se mirisi vlage i pečenog hljeba… Konačno smo stigli. Lela pita hoćemo li nastaviti našu igru koju smo usput nazvali „Deset najjačih“. Hoćemo. Deset najjačih zajedno je zakoračilo u jedno malo selo, tamo gdje nema kopriva. Gdje možeš čvrsto da se držiš za ruku, ako baš želiš. Ali ne moraš, jer te niko nikada neće rastaviti od brata i sestre. Ljude je strah od novog, nepoznatog, čak i kada je to bolje za njih. A znam da je ovdje bolje. Ležimo u krevetu, nas petoro, deset najjačih ruku. Smijemo se. Džan opet zadirkuje Eminu, Hamza kao i uvijek dopušta da mu se Lela penje po glavi. I nemam više strah. Ni dva broja veće čizme pod kojima mi drhti zemlja. Majko, ovdje hljeb miriše kao tvoj.
Kažu da je najdugoročnija porodična veza ona između braće i sestara. U SOS Dječijim selima znamo koliko je važno da ostanu zajedno, zato biološka braća i sestre uvijek odrastaju u istoj SOS porodici. Kako bismo im pružili bezbrižno zajedničko odrastanje, potrebna nam je vaša podrška, dragi prijatelji. Uz vaše mjesečne donacije, djeca mogu imati šansu za odrastanjem u porodičnom okruženju, tamo gdje se u toplini roditeljskog zagrljaja, sa braćom i sestrama osjećaju sigurno i voljeno. Tamo gdje možeš čvrsto da se držiš za ruku samo ako baš želiš, ali ne moraš.
