Kažu da svi sanjamo drugačije snove i teško da ih možemo prepričati, a da ih drugi istom snagom dožive. U jednom malenom šestočlanom timu, svi su isto sanjali i bez ijedne riječi osjećali snagu jedne želje. A kada najviše želimo, maštamo, nadamo se? Pa u vrijeme praznika. I baš zato se sada prisjećamo ove naše priče.
I dok jedni na papirić želja zapisuju more bombona, malenog robota, novi autić, šest malenih glava pod jastuk je svake noći skrivalo jednu istu želju. Željeli su porodicu. Svako od njih ima petoro braće i sestara, nisu sami, ali strah da će ih razdvojiti zanijemio je njihovo maštanje o pravoj porodici, mami, tati, zajedničkom domu, pa sada svi u sebi sanjaju, a prećutno znaju šta svako od njih krije ispod jastuka.
Mak sva svoja nadanja bojažljivo krije ispod plave kose koja mu pada preko lica i bez tih gustih čuperaka preko očiju on se osjeća ogoljeno, kao da njegova nadanja svi vide, a čini mu se da bi se od previše pogleda mogle rasuti u hiljade bespovratnih komadića stakla. A šta mu ostaje ako izgubi i nadu?
Tog decembarskog dana, mirisalo je na snijeg. Mak je uvijek tražio neki znak zašto baš u tom trenutku još jače da zamisli neku želju. Kada padne prva pahulja, on će baš, baš jako da poželi ono što svake noći čuva pod jastukom. Jednoga dana znak će stvarno imati smisla. Tog dana snijeg nije pao, iako mu se u jednom trenutku učinilo da se jedna pahulja ušunjala između gustih šiški i pala tačno na njegov promrzli nos.
Mak je srednje dijete, ni dovoljno odrastao da prestane naivno maštati, ni dovoljno mali da ne razumije život. A život nije bio maštanje, ni za njega, ni za njegovo petoro braće i sestara. Tri sedmice nakon onog decembraskog dana, kad snijeg nije pao, a baš mu je trebao, Mak je sa braćom i sestrama ipak pronašao novi dom, kod SOS mame Suade. Svi pokloni i praznična trpeza koja ih je dočekala nije se mogla porediti sa dijelovima duše mame Suade koju je nesebično svima podjednako poklonila. I tog prazničnog jutra i svakog narednog. I ma koliko bilo topline u domu, Mak je i dalje skrivao svoje nade ispod guste kose, skrivajući pogled. Nade da ovaj zajednički san, dugo čuvan pod jastukom, nije samo praznična čarolija i da neće proći. I prošao je decembar, zima, cijela jedna godina- a mama Suada je svakodnevno pronalazila još više dijelova svoje duše koje je svako veče pod jastuke svijala. Za Maka i njegovu braću i sestre.
I nije bilo lako, ni Maku, ni mami. Ipak, jednog dana Mak je sam odlučio ošišati se i skloniti sa lica dugu plavu kosu. Zamolio je mamu Suadu da odu zajedno kod frizera, držeći je čvrsto za ruku. Želio je živjeti ovaj san, bez straha ostaviti jastuk ispod kojeg kriješ nadanja, koja sada svi mogu vidjeti, jer ga više nije strah. Uz onaj dio mamine duše koji čuva ispod jastuka, nadanja se nikada neće rasuti.
Nekako nam miriše na snijeg, a baš tada se sjetimo dječaka najljepših plavih očiju, koje više ne prekriva gusta plava kosa, sa pahuljom na promrzlom nosiću. Onog decembarskog dana Maku se ipak nije učinilo da se pahulja ušunjala- bio je to onaj mali znak koji je uvijek tražio i u koji je vjerovao.
Vrijeme praznika je vrijeme maštanja i želja, ali i dobrih djela. Učinite i vi jedno dobro djelo i pomozite Maku i mnogim drugim dječacima i djevojčicama da imaju sretno djetinjstvo i da san o porodici postane njihova stvarnost. Postanite kumovi porodica iz SOS Dječijih sela u BiH i donirajte mjesečno iznos koji sami birate.
